Druženje sa Džonom Gotijem
On je prvi Big Bos koji je javno počeo da se pojavljuje na ulici i po restoranima. Njegovi prethodnici su se kretali u zatvorenim klubovima familije i trudili da ostanu što mračniji i misteriozniji. Omladina je zbog toga počela da se pali na Džana, tako da je brzo postao najveći nacionalni junak Amerike.
Jedne večeri u "Koloseumu", jedna elegantna gospođa u godinama nije se ni trudila da sa njega skine pogled. U zlo doba, neko kaže da je to bila Đina Lolobriđida. A jedan od naših, sa ogromnom svinjskom glavom i jezivim rošavim licem, nije mogao da se uzdrži: "Jebo te, pa ja sam drkao na njene slike, dok sam bio u zatvoru!" Bio sam prisutan kad je pobesneli Goti išamarao pred svima Frenka Sinatru: "Koliko puta treba da ti šaljem poruku, da bi mi se javio!?" Meni ga je bilo žao, iako sam dobro znao da je Sinatra bio dužan da se odmah odazove Bosu, pošto ga je mafija i stvorila. Karlo Gambino ga je iz Bruklina i poslao u Holivud, da tamo zastupa interese porodice. Ali, nikad nismo imali problema s ovima mlađima koji su zajedno s nama odrasli na ulicama Njujorka. De Niro, Stalone, Madona, Tajson, Stiv Mek Kvin, prilazili su Džanu sa strahopoštovanjem, kao nekom božanstvu. Od njega su oni tražili autograme, dolazili na njegova suđenja i velikodušno slali novac za njegovu odbranu.
- Basko, mi ćemo sendvič i čaj, moramo da se naviknemo! Nikad ne znamo koliko ćemo još dugo izdržati na slobodi. Treba da se na vreme pripremamo za robiju! Tamo nema izvoljevanja i luksuziranja - govorio mi je Goti u najelitnijim restoranima, iako je u međuvremenu, dok nije seo za sto, već potrošio bar dve hiljade dolara na čašćavanje svih od reda, od onih koji su mu na garderobi preuzeli kaput, do Baba Sere u WC-u.
Na ulici se ponašao pristojno, skromno i uslužno. Starijima i nemoćnima, pomagao je da pređu ulicu, a desilo se da je nekoj babi na drugi sprat izneo cegere sa pijace. Niko ne može da veruje da je i kao Bos nastavio da živi u oronuloj drvenoj kućici u Bruklinu u kojoj je i odrastao.
U Americi se razmeću i žive u zlatnim palatama jedino arapski teroristi - milijarderi, koji potkupljuju besramno američke političare, dok jednog dana potpuno ne zavladaju Amerikom. Mafijaši su nešto sasvim drugo - najveće američke patriote.
Kad smo jedanput bili u "Žirafi", gde se rezervisan sto za ručak ili večeru čeka i po godinu dana, je Goti rekao je konsiljeru: "Idi u Bruklin i iz pekare 'Frenk Sinatra' nam donesi lepinje sa zapečenom debelom korom! Nije ova raskoš za nas!"
Naručio je da nam naprave sendviče sa šunkom i tim lepinjama, iako je u restoranu bilo i ptičijeg mleka. Kad god sam negde s njim izlazio, jedino sam znao da se nigde neću moći pošteno najesti.
Tačno se znalo u koje sam restorane išao sa Gotijem, a u koje sa kraljem Petrom II. Recimo, u "021" niko ga nije mogao naterati: "To je isuviše nobles, neću da se brukam i blamiram!" Dozvolio je sebi da iz radoznalosti priviri samo u "Maksim", Pjera Kardena, dok je bio gotovo domaćin u "Klobeju", "Režisu" ili "Kolumbos klubu".
Naravno, i Džon je često morao biti drzak i nasilan. Nema u tom poslu cile-mile, hoću-neću! Umeli smo, u slučaju neke preke potrebe, i da otmemo čoveka na sred otmene Pete avenije, ispred luksuzne robne kuće "Saks". Razvijemo lepo tepih, brzo ga smotamo unutra, i pred očima šokiranih prolaznika ubacimo u gepek automobila.
Za vreme jednog suđenja Gotiju, ženi - državnom tužiocu smo namestili tipa, koji je izdržavao višegodišnju kaznu, tobože da bi joj ocinkario Džana. A ona je nepromišljeno upala u zamku i sama bila iskompromitovana. Tražio je da mu ona pokloni svoje gaćice, da ga u zatvoru želja mine, a on se posle na sudu pojavio kao ključni svedok optužbe i pred zabezeknutom porotom pokazao gaćice - tužioca. Jadna žena, pola sata sebi nije mogla da dođe od sramote, a publika je urlala od smeha.
On je prvi Big Bos koji je javno počeo da se pojavljuje na ulici i po restoranima. Njegovi prethodnici su se kretali u zatvorenim klubovima familije i trudili da ostanu što mračniji i misteriozniji. Omladina je zbog toga počela da se pali na Džana, tako da je brzo postao najveći nacionalni junak Amerike.
Jedne večeri u "Koloseumu", jedna elegantna gospođa u godinama nije se ni trudila da sa njega skine pogled. U zlo doba, neko kaže da je to bila Đina Lolobriđida. A jedan od naših, sa ogromnom svinjskom glavom i jezivim rošavim licem, nije mogao da se uzdrži: "Jebo te, pa ja sam drkao na njene slike, dok sam bio u zatvoru!" Bio sam prisutan kad je pobesneli Goti išamarao pred svima Frenka Sinatru: "Koliko puta treba da ti šaljem poruku, da bi mi se javio!?" Meni ga je bilo žao, iako sam dobro znao da je Sinatra bio dužan da se odmah odazove Bosu, pošto ga je mafija i stvorila. Karlo Gambino ga je iz Bruklina i poslao u Holivud, da tamo zastupa interese porodice. Ali, nikad nismo imali problema s ovima mlađima koji su zajedno s nama odrasli na ulicama Njujorka. De Niro, Stalone, Madona, Tajson, Stiv Mek Kvin, prilazili su Džanu sa strahopoštovanjem, kao nekom božanstvu. Od njega su oni tražili autograme, dolazili na njegova suđenja i velikodušno slali novac za njegovu odbranu.
- Basko, mi ćemo sendvič i čaj, moramo da se naviknemo! Nikad ne znamo koliko ćemo još dugo izdržati na slobodi. Treba da se na vreme pripremamo za robiju! Tamo nema izvoljevanja i luksuziranja - govorio mi je Goti u najelitnijim restoranima, iako je u međuvremenu, dok nije seo za sto, već potrošio bar dve hiljade dolara na čašćavanje svih od reda, od onih koji su mu na garderobi preuzeli kaput, do Baba Sere u WC-u.
Na ulici se ponašao pristojno, skromno i uslužno. Starijima i nemoćnima, pomagao je da pređu ulicu, a desilo se da je nekoj babi na drugi sprat izneo cegere sa pijace. Niko ne može da veruje da je i kao Bos nastavio da živi u oronuloj drvenoj kućici u Bruklinu u kojoj je i odrastao.
U Americi se razmeću i žive u zlatnim palatama jedino arapski teroristi - milijarderi, koji potkupljuju besramno američke političare, dok jednog dana potpuno ne zavladaju Amerikom. Mafijaši su nešto sasvim drugo - najveće američke patriote.
Kad smo jedanput bili u "Žirafi", gde se rezervisan sto za ručak ili večeru čeka i po godinu dana, je Goti rekao je konsiljeru: "Idi u Bruklin i iz pekare 'Frenk Sinatra' nam donesi lepinje sa zapečenom debelom korom! Nije ova raskoš za nas!"
Naručio je da nam naprave sendviče sa šunkom i tim lepinjama, iako je u restoranu bilo i ptičijeg mleka. Kad god sam negde s njim izlazio, jedino sam znao da se nigde neću moći pošteno najesti.
Tačno se znalo u koje sam restorane išao sa Gotijem, a u koje sa kraljem Petrom II. Recimo, u "021" niko ga nije mogao naterati: "To je isuviše nobles, neću da se brukam i blamiram!" Dozvolio je sebi da iz radoznalosti priviri samo u "Maksim", Pjera Kardena, dok je bio gotovo domaćin u "Klobeju", "Režisu" ili "Kolumbos klubu".
Naravno, i Džon je često morao biti drzak i nasilan. Nema u tom poslu cile-mile, hoću-neću! Umeli smo, u slučaju neke preke potrebe, i da otmemo čoveka na sred otmene Pete avenije, ispred luksuzne robne kuće "Saks". Razvijemo lepo tepih, brzo ga smotamo unutra, i pred očima šokiranih prolaznika ubacimo u gepek automobila.
Za vreme jednog suđenja Gotiju, ženi - državnom tužiocu smo namestili tipa, koji je izdržavao višegodišnju kaznu, tobože da bi joj ocinkario Džana. A ona je nepromišljeno upala u zamku i sama bila iskompromitovana. Tražio je da mu ona pokloni svoje gaćice, da ga u zatvoru želja mine, a on se posle na sudu pojavio kao ključni svedok optužbe i pred zabezeknutom porotom pokazao gaćice - tužioca. Jadna žena, pola sata sebi nije mogla da dođe od sramote, a publika je urlala od smeha.
http://en.wikipedia.org/wiki/John_Gotti
Нема коментара:
Постави коментар